Prije tjedan dana pismom nam se obratila vrijedna profesorica koja je na državna natjecanja odvela više od sedamdeset programerki i programera. Vrsna matematičarka i programerka, autorica stotina zadataka u programskom jeziku Logo. Osoba koja je imala petlje učiti od najboljih natjecatelja, ne bi li kasnije mogla odgovoriti zahtjevima novih generacija. Koja je noćima učila kako bi idući dan na radionici mogla biti ukorak sa svojim budućim prvacima. Osoba koja je savladala sve tajne ovog iznimno kreativnog područja i koja programira brzinom i preciznošću najboljih osnovaca još iz generacije Gorana Žužića. Da, imala je od koga i naučiti, pa i od nas. Jedan od prvih učitelja davne zime 2004. bio joj je naš vrstan matematičar i programer Krešo Mišura, tada srednjoškolac. Kasnije je učila od Relje Medića, autora nenadmašnog LOGO EVALUATORA, zatim od Ivana Vučice, a onda i od majstora nad majstorima, Lovre Pužara olimpijskog zlata iz 2004., a palac gore za nju dignuo je i Luka Kalinovčić, duša našeg informatičkog olimpizma, neevidentirani mentor Goranu Žužiću i mnogim drugim medaljašima. Eto, sudbina je htjela, a možda je i Chuck Norris imao prste u tome, tko zna, da upravo ona bude prvi Logo i algoritamski učitelj i Lukinom mlađem bratu Lovri. Naša najbolja osnovnoškolska mentorica, izvanserijska Mihaela, nije mogla izdržati da se njeno ime pojavljuje u natjecanju u kojem se već nekoliko godina događaju ‘čudne’ stvari. U natjecanju u kojem su se, osim pogrešnih ljestvica poretka, odjednom dogodile i zabrane nezamislive i za jednog nižerazrednog logičara. U natjecanjima u kojima s tugom primjećuje da i izuzetno dobro organizirani matematičari imaju slične probleme.

Profesorica Piskač želi vjerovati u institucije i smatra da će jednom netko reagirati u korist istine i naših najmlađih darovitih učenika. Prenosima njeno pismo.

VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

–  n/p Predsjednik Vlade, g. Zoran Milanović

Trg svetog Marka 2, 10 000 Zagreb

Najmlađi učenici koji su zakinuti na prošlim natjecanjima, i još uvijek im nisu vraćeni oduzeti Oskari i priznanja, na kraju polugodišta su saznali da se ne smiju više ni natjecati dok ne upišu peti razred!

Poštovani Predsjedniče Vlade!

Dana 2. studenoga 2011. u 10:21 obratila sam se podneskom putem e-maila Vašoj prethodnici, predsjednici Vlade Republike Hrvatske.

Namjeravala sam jednostavnim riječima ukazati na problem oduzetih Oskara znanja zbog pogrešno složenih rezultata. Budući da je problem nastao nakon završetka rješavanja zadataka iz informatike (programiranje),  i odnosio se na pogrešno administriranje rezultata koji za učenike nižih razreda nisu bili složeni ‘po razredima’, bila sam uvjerena da ću pomoći da se pogreške isprave i da se onda više neće ponavljati.

Znam da su o tome pisali i zlatni olimpijci i da isto tako nisu dobili odgovor kao ni ja.

Greške se nisu ispravile, nastavilo se postupati pogrešno, a broj zakinutih učenika nižih razreda se utrostručio.

I ne samo to, najmlađi učenici koji su zakinuti na prošlim natjecanjima, i još uvijek im nisu vraćeni oduzeti Oskari i priznanja, na kraju polugodišta su saznali da se ne smiju više ni natjecati dok ne upišu peti razred.

Zar je u modernoj Hrvatskoj zaista moguće da se pravilnici i Upute za sva natjecanja promjene u tajnosti, i da se iz natjecanja izbacuju državni prvaci (još nepriznati), učenici trećeg i četvrtog razreda, Dorijan Lendvaj i Ivan Jambrešić? Zar je moguće da veliki broj kikića prije dva tjedna dođe na školsko natjecanje jer o promjenama pravilnika nitko nije bio službeno obaviješten, i da onda pročitaju na forumu sustava www.infokup.hr da se njihovi rezultati neće uzeti za ozbiljno i neće moći sudjelovati na državnom natjecanju. Osim toga, kako je moguće da se učenici nižih razreda (iz matematike i informatike) spremaju za natjecanje kao što su to do tada prijašnjih godina radili, i onda nakon više od 3 mjeseca truda, saznaju da su sve te pripreme bile uzalud, i da se ove godine ne mogu natjecati.

Prvo ih motiviramo, a onda demotiviramo.

Jednima su uskraćena priznanja i Oskari znanja, drugima je uskraćeno pravo da se natječu, a svima zajedno je uskraćeno pravo da izaberu (evidentiraju) mentora koji ih je pripremio za natjecanja.

U devet godina koliko se bavim programiranjem na državno natjecanje sam odvela više od sedamdeset učenika koji su osvojili po dvadesetak prvih, drugih i trećih mjesta.

A da ću ovako nešto doživjeti nisam se ni u snu nadala.

Ove godine sam odustala od pojavljivanja svoga imena na natjecanjima zbog svih događaja koji se opetovano ponavljaju iz godine u godinu, a na štetu su djeci.

Ne želim sudjelovati u natjecanjima na kojima se bilo tko može sjetiti i zatražiti od škole da odaberu nekog drugog mentora umjesto onog tko je djecu pripremio za natjecanje, a u protivnom se isti ti učenici neće moći natjecati, u natjecanju u kojem se iz roditelja pokušavaju napraviti obespravljene budale, a mentori padaju s Marsa i rastu k’o gljive poslije kiše, iako nisu pripremali učenike.

Opostite, ali nemam obraza biti na natjecanju na kojem je zabranjen pristup najmlađim državnim prvacima (Lendvaj, Jambrešić) ili novim talentima, na natjecanju na kojem kao mentori nisu upisani oni ljudi koji su djecu doista i pripremili za natjecanje.

Zašto se ne mogu natjecati mlađi i zašto ne mogu odabrati mentora koji je s njima stvarno radio? Zato što tako piše u pravilniku. S tim odgovorom smo svi upoznati. Ali zašto je pravilnik promjenjen na kraju polugodišta i što se time dobroga dobiva nitko ne zna odgovoriti. Glasine kruže da je problem sa financiranjem. To me ne mogu uvjeriti jer ne postoje razlike. Broj najecatelja se ne smanjuje niti povećava.

Ako zasluženo i po propisu nagradimo natjecatelje tako da ih svrstmo u svoje razrede, razlika je u dva tri Oskara znanja i ništa više, eto možda i dva tri ispisana priznanja. Ako upišemo stvarne mentore razlika je samo u imenu. Koji je onda razlog svih tih promjena?

Oprostite, ali čemu služi natjecanje koje je zabranilo svojim najboljim mentorima da budu evidentirani (samo zato jer nisu zaposlenici škola) i svojim najdarovitijim učenicima nižih razreda da, nakon trinaest godina pozitive i dobre prakse, te motoviranosti darovitih mlađih učenika prema kojem cilju težimo kao zemlja znanja, odjednom ne mogu u službenu konkurenciju sa svojim starijim kolegama.

Što su skrivili i mali matematičari koji su se toliko trudili? Nakon godina i godina isto tako odlične prakse? Jedni se natječu, drugi se ne natječu jer je zabranjeno, a onda se šalju mejlovi, pa su se 11.2. naknadno u nekim županijama održala školska natjecanja i za četvrtaše, što je to? Je li zabranjeno ili nije zabranjeno? Ili za jedne jest, a za druge nije? Možda je najbolja riječ kaos?

Bit ću direktna: ako je u pitanju novac, čemu uvođenje novih natjecateljskih disciplina, kao npr. Osnove informatike, ako se zbog toga mora štedjeti na nečemu što je postojalo godinama, što je svjetski priznato i što je bilo dobro, i u čemu imamo najbolje rezultate? Jasno je  da ipak nije u pitanju novac jer su u pitanju zanemarive razlike, ili ih uopće ni nema.

Zbog aljkavosti sustava i prekasnog obavještavanja o promjenjenim pravilima velik broj učenika nižih razreda se ipak uspio prijaviti na natjecanje preko sustava. Kako je to moguće dozvoliti? Jedni se prijave, drugi ne. Ma samo su malo vježbali, a učitelji im onda trebaju objasniti da je za njih ovdje završilo natjecanje.

Darovitoj djeci ne trebaju dude varalice, treba im jednako pravo na natjecanje onoga časa kada su za to sposobni. Daroviti moraju imati tretman kao pojedinačne osobe bez obzira na dob, kao daroviti pojedinci, a ne kao potparagrafi pravilnika koje donositelji i sami ne razumiju.

Evo jednog  primjera dobre prakse. Prije 7 godina predloženo je uvođenje nove inačice programskog jezika. Organizatori su to odbili jer nije bilo uvedeno u pravilniku. Rekli su da je to moguće tek iduće godine. I iduće godine je to uvedeno. Išlo se naprijed. Na bolje. Uvodilo se novo, a dobro je ostajalo.

Primjer zadnjih nekoliko godina.

Najprije su tumačili da su se ljestvice poretka morale napraviti ‘po dobnim skupinama’, a odredbu ‘po razredima’ nitko nije spominjao, iako je u pravilniku pisalo upravo ‘po razredima’. Tih nekoliko godina se pravilnik nije primjenjivao kako treba. Jednostavno, kao da se preskakala ta rečenica i uz uvjerenje da to nema veze.

A zatim su ti isti, koji su i vašu prethodnicu i Vas, i sve oko sebe, godinu i pol uvjeravali u pogrešno, iz pravilnika izbrisali odredbu ‘po razredima’ i umjesto nje umetnuli odredbu ‘po dobnim skupinama’.

I time pokušali pokriti svoje vlastite pogreške te izbjeći njihovo ispravljanje, pri čemu su usput zabranili djeci natjecanje.

Gospodine premijeru!

Molim Vas poduzmite sve što je u Vašoj moći da se vrati dignitet i smisao tom natjecanju i da se našoj djeci napokon vrate oduzeti Oskari znanja i uskraćena priznanja.

A ove takozvane ‘promjene’ koje vode unazad, i koje su pogodile ne samo informatičare nego i matematičare, žurno ukinite.

Svim najboljima mjesto je i u natjecanjima i u evidencijama, kako učenicima tako i mentorima, na čelu sa zlatnim olimpijcima i vrhunskim vanjskim suradnicima.

Svijet priznaje kreativna natjecanja poput programiranja, uočite to.

A greške se moraju ispravljati, zar ne?

Vjerujući u institucije, očekujem odgovor na moj podnesak i srdačno vas pozdravljam.

S poštovanjem,

Mihaela Piskač, prof. matematike i informatike