Kao prvo moramo se ispričati svim roditeljima koji su nam pisali o ‘sramotnim priznanjima’ iz radionice AZOO i MZOS-a. Nismo im odmah povjerovali pa tako niti uočili da je i ta tema toliko bitna.

Kada smo ponovno ugledali ‘Priznanje koje je zaslužila / zaslužio NETKO NEKI za izvrstan uspjeh i osvojeno prvo mjesto na državnom natjecanju u šk.god. 2012/2013’ shvatili smo da smo pogriješili!

Shvatili smo da su naši majstori obrazovne uravnilovke zaključilli da je za jedno priznanje državnom pobjedniku, bez obzira što ga je prethodno već dobio, osobito važno:da se zove priznanje, da ga je zaslužla /zaslužio NETKO NEKI (koji ga je već jednom dobio), da je to izvrstan uspjeh (Dorijan Lendvaj i Ivan Jambrešić su dobili priznanje za izvrstan uspjeh i prije početka natjecanja 2012.), da je za osvojeno 1. mjesto na državnom natjecanju (što je već jedno dobio), da se to zbilo u šk.god. XX/YY (što je OK! da se ne pogriješi godina).

Ujedno smo shvatili da je posve nebitno o kojem je natjecanju riječ, uostalom ni na bezimenom kipiću ne piše za koje natjecanje ga je učenik dobio, pa zašto bi onda pisalo na priznanju. Razumljiva nam je njihova ‘logika’ i želja da se promoviraju temeljem tuđeg rada i pričaju uvijek iste fraze no nismo shvatili čemu služe ta priznanja. Vjerojatno glavni problem i nije u njima, nego u onima koji su spašavali njihovu potrebu za mega postojanjem te im 2006. dali ovlasti da brljaju po natjecanjima umjesto da se bave administriranjem.

Ova tema je prevažna, a ponašanje odgovornih na najbolji (čitaj: najgori mogući) način pokazuje koliko je uopće tim obrazovnjacima stalo do darovitih pojedinaca i do njihovih natjecateljskih područja. Dijeliti priznanja nakon što su učenici na kraju svojih natjecanja već dobili priznanja, posve je upitno. Sva priznanja učiniti jednakim, to može samo poptuno netalentirani čovjek. Godinama dijeliti takova priznanja iz kojih nije vidljiva vrsta natjecanja ili podnatjecanje u sklopu istog natjecanja.

Jeste li znali da je učenik koji je ostvario dvostruku pobjedu na državnom natjecanju, na središnjoj državnoj svečanosti dobio samo jedno priznanje? Niste?

Zanimljivo je da je to isti onaj učenik koji je u 2011. i 2012. ostvario dvije državne pobjede koje još nisu evidentirane!

Jeste li znali da su učenici koji su pobijedili na državnom natjecanju dobili priznanja iz kojih se ne vidi o kojim je natjecanjima riječ? Možete li podržati razmišljanje gospodina Filipovića prema kojem državi ne smije biti važno koliko je pobjeda ostvario daroviti pojedinac, razmišljanje prema kojem državi nikako ne smije biti zanimljivo da svakog pojedinca nagradi s onoliko različitih priznanja koliko je različitih pobjeda ostvario?

Podržavate li gospodina Filipovića koji smatra da je darovitima dovoljno tek jedno godišnje bezlično okupljanje s usputnom podjelom bezimenih kipića i još bezimenijih priznanja?

Mislite li zaista da se naše darovite učenike smije i dalje obmanjivati nižerazrednim svečanostima u kojima niti jedan novinar ne može doći do podatka tko su najuspješniji od najuspješnijih mladih pojedinki i pojedinaca?

Čemu uopće služe svečanosti u kojima ne postoje drugoplasirani i trećeplasirani, i nakon kojih daroviti učenici u svojim kućama skupljaju identična priznanja i statuice koji se razlikuju samo po školskim godinama?

Oni troše naše novce ni za što, rekao je jedan akademik!

Nama je ovo sve teže i teže gledati. Troše naše novce da bi pravili zbrku!

Roditelji darovitih učenika bi svu tu priču, u dogovoru i u suradnji s pojedinačnim natjecanjima te profesorima od formata, udrugama i humanistima koji doista žive za svoja područja i potiču darovite, i uz višestruko manji trošak, napravili neizmjerno boljom.