Progovoriti o pojedincima i dijelu obrazovne zajednice koji nas tretiraju kao brojeve, kao slamčice u plastu sijena, o onima, koji za razliku od mnogih, ne poštuju svoja vlastita pravila i propozicije i ne obaziru se na naša zapažanja i primjedbe, koje ne zanima regularnost provedenih natjecanja ni stvarna kvaliteta programa i kompetentnost njihovih provoditelja, koje ne zanima pravo učenika na postignuti rezultat, koji misle da su sami sebi svrha i da jedino oni ne moraju ispravljati svoje pogreške, pa ni odgovarati  na primjedbe i pisma roditelja, učenika i mentora.

Omogućiti da istina prodre do najodgovornijih obnašatelja državne vlasti koji često nemaju baš nikakvu informaciju o nekim događajima od našeg najvitalnijeg interesa.

Potaknuti medije na suradnju s nama i na još veći angažman i istraživački pristup.

Ukazati pravnom sustavu na potrebu usmjerenijeg djelovanja kako bi se zaštitila učenička prava.

OBRAZLOŽENJE

Daroviti pojedinci su najveći nacionalni resurs.

Međutim, daroviti pojedinci, učenice i učenici, često su suočeni sa šlampavošću i nesposobnošću birokracije oko sebe.

Natjecanja se znaju dodijeliti nekompetentnim ljudima i ustanovama bez ikakvog iskustva u određenom području. Uspavani birokrate zatim darovite pojedince tretiraju samo kao broj, kao paragraf ili slučajno ime i prezime.
Iako su naši daroviti klinci i klinceze nešto najljepše što Hrvatska ima (osim sebe same), oni su zakinuti za svoje prirodno pravo da biraju tko im je mentor. Nitko ih to ni ne pita, kao ni njihove roditelje. Mentorima se upisuju osobe koje im predaju određeni predmet u školskom programu, a da često nisu učinili baš ništa za učenika, a niti ih to natjecateljsko područje zanima, pa najčešće njime ni ne vladaju.
Lokalni dužnosnici ponekad imenuju nestručne osobe voditeljima natjecanja. Dogode se čak i osobe bez ogovarajuće stručne kvalifikacije pa ispada da bi natjecanje informatike trebali voditi geografi, učitelji hrvatskog, učiteljice razredne nastave, ili možda profesori tjelesnog, matematike … Ne znamo je li ikad natjecanje iz matematike, hrvatskog ili kemije vodio informatičar, a ako nije nadamo se da ni neće.
Koji su rezultati kad se ide u suprotnom pravcu od zdrave pameti?
Unatoč zauzimanju za darovite na različitim razinama obrazovnog sustava, kao i izvanrednih primjera od strane nekih izvanserijskih škola, pojedinaca i udruga te dijelova lokalnih i državnih uprava, učenicima se događa ne mogu otići na natjecanja jer se njihove škole nisu prijavile, ili zato što im nisu osigurale informaciju da natjecanje postoji.
Događa da škola ‘ne vidi i ne zna’ za svojeg genijalca, ili da posjeduje podatke o darovitosti svojeg učenika, ali ga iz nepoznatih razloga ne evidentira. Dodađa se da škola čak ni ‘samu sebe ne prijavi za natjecanje’ iako je njen učenik godinu dana ranije bio najbolji natjecatelj državnog natjecanja. Dogodilo se i da odgovorna osoba državnog povjerenstva poput najnesposobnijog birokrate traži dodatne podatke (???) za takvog učenika, kao da ih već nema u svojoj evidenciji. Na sreću, tu posvemašnju izgubljenost u administriranju često su uspjeli premostiti oni koji su vodili stvarnu brigu o učenicima i koji su imali odlučnosti, spretnosti i znanja da im pomognu i da im na kraju spase natjecateljsku sezonu.

Jedne godine je malo nedostajalo da se dogodi da cijela ekipa neke županije dobije zabranu pristupa na državno natjecanje zato što su nestručnjaci u svojem stilu “odradili posao” (učenici označeni zvjezdicom) (http://www.hsin.hr/zup04/rezultati/… , http://www.hsin.hr/zup04/rezultati/… ,  http://www.hsin.hr/zup04/rezultati/… , http://www.hsin.hr/zup04/rezultati/… ). Nevjerojatno je ali istinito da su upravo takvi organizatori zbog pogrešnih odluka lokalne uprave ponovno dolazili u priliku da ‘žare i pale’ na štetu darovitih, i da su tu priliku nažalost, iskoristili te umalo uspjeli diskvalificirati upravo one najbolje natjecatelje. Redovito se događa da u Pravilniku čitamo zabranu koja glasi: učenik ne može bit mentor, ili u blažoj varijanti “učenika se ne može prijaviti za mentora”. Događa se dakle, da učenik-ca može biti u stvarnosti mentor, ali je to zabranjeno napisati. Dogodilo se jedne godine da se uz ime i prezime učenika nije napisalo ime i prezime mentora, nego znak ‘-‘. Svi su znali na koga se taj znakić ‘crtica’, koji se može shvatiti i kao ‘minus’, odnosio, tako da je te godine upravo ‘crtica’ bila najbolji mentor.  U zadnje vrijeme u pravilniku piše da ravnatelj određuje mentora, što se onda koristi kako bi se učenike uputilo da za mentora upišu predmetnog nastavnika. A zapravo, ravnatelj bi se morao pobrinuti da svaki podatak, koji se iznosi u ime škole, bude točan. Na samim natjecanjima se dogodilo da članovi povjerenstva prilaze i pomažu natjecateljima ili da čak urade neki dio umjesto samih učenika. Umjesto da se primjedbe istraže predsjednik-ca povjerenstva je najprije donio-la odluku da je sve bilo u redu. A kada je natjecanje zaključeno onda se usput malo istražilo što se stvarno zbilo i ustanovilo da je bilo nekorektnog ponašanja. Dogodilo se da učenika, koji je u stvarnosti pobijedio među četvrtim razredima, proglase trećeplasiranim među petim razredima. Na žalbu se zatim nije odgovorilo u žalbenom roku, natjecanje se završilo, i nikom ništa. A nakon toga su se mjesecima i mjesecima ignorirale pritužbe roditelja, mentora i najsjajnijih Hrvata u povijesti natjecanja, te vrijednih udruga. Oni odgovorni i njihovi podupiratelji tek u nuždi i pod velikim pritiskom odgovarali su u stilu „pa sve je gotovo, ne može se ništa mijenjati, raspustili smo povjerenstvo“. Ili su, umjesto da poštuju propozicije i isprave grešku,  napisali „ne možemo sada zbog jednog učenika mijenjati propozicije“, iako to nije nitko tražio. Dogodio se i da je „Žalba-zahtjev za odvojeno vrednovanje učenika na ljestvici poretka za razred kojem učenik pripada, u odgovoru izvrnuta u: „Zahtjev za promjenom propozicija se odbija“. U postupcima odgovornih bilo je i nevjerojatnih rečenica koje su pokazale kako nemaju ni minimalno zanje o pravilnicima u skladu s kojima se natjecanja moraju odvijati. Među takvim ‘darovitim’ formulacijama odgovornih šampion je „kategorija starije dobne skupine“, što bismo mogli pokušati  objasniti kao ‘Mjesečeva svjetlost Saturnovih prstenova’.
Dogodilo se i da su najbolji natjecatelji bili diskvalificirani bez razloga i da su roditelji morali mjesecima pisati žalbe i prigovore na koje nisu dobijali odgovor od nadležnih povjerenstava. Tek kada se istina uspjela probiti do najviših upravnih stepenica, nerazumna odluka se morala povući, no ‘kreatori’ problema iz nadležnog povjerenstva ni nakon godinu dana nisu se udostojili odgovoriti ni mentorima ni roditeljima, te još uvijek nisu smijenjeni. Dogodilo se da predsjednica državnog povjerenstva uputi roditelje čijem djetetu škola nije mogla pružiti mogućnost natjecanja u programskom jeziku C++ da se natječu u osnovnoj školi kod njene prijateljice. No, kako ni ta prijateljica nije poznavala C++, učeniku je uskraćena evaluacija i žalbeni rok nakon privremenih službenih rezultata školskog natjecanja, a natjecateljevi kodovi su poslani u državno povjerenstvo – i nikom ništa. Učenik je je tako dobio lažnu poruku da su ga ‘ovi neodgovorni nesposobnjakovići’ spasili, a zapravo su ga bili ugrozili, jer su ga naveli na neregularnu provedbu natjecanja. Dogodilo se da su se i cijela natjecanja poništila zbog nesposobnosti organizatora, ali se iz obrazloženja odluka nije moglo vidjeti ni što se dogodilo ni tko je kriv, jer se koristio jezik ‘piši, piši al’ ne reci ništa razumljivo’. Pritom se išlo toliko daleko da se čak konstatiralo kako štete po reglularnost nije ni bilo, na dokumentima nije bilo ni pečata ni klase ni broja, a povjerenstva koja su izravno involvirana u događaje gotovo da su se međusobno i pohvalila i proglasila spasiteljima.

Na nekim odgovornim mjestima ljudi godinama primaju odlične plaće, no umjesto da sprečavaju ili rješavaju probleme, oni ih ponekad neumorno i uporno stvaraju. Drugi, iako prepoznati generatori nepodopština i krivotvorina, ili nezainteresirani promatrači koji nisu ni prstom mrdnuli, niti usta otvorili da zaštite pravo učenika na postignuti rezultat, rade i dalje u povjerenstvima, pokazuju lijepo lice učenicima, kao da se ništa nije dogodilo.  I baš ih briga. Sitnim će ustupcima pokušati ‘kupovati’ naklonost učenika, a ne pada im na pamet da se pobune, da se sami bore za prava učenika i da ih svojim postupcima zaštite. A što je najgore, šute i ne iznose istinu i neodgovorno sudjeluju u činjenju propusta smatrajući da nisu pozvani ni misliti svojom glavom, a kamoli ispravljati počinjene greške.

Svaka čast svima onima koji štite djecu i mladež i koji ne daju da isčezne obrazovna etika koja bi uvijek i svugdje morala biti sveto pravo i činjenica!

Kapa dolje sjajnim olimpijcima, učiteljima i profesorima, bivšim i sadašnjim natjecateljima, mentorima, voditeljima, organizatorima i vrhunskom tehničkom osoblju, dobrim ljudima koji nisu zaboravili da su svi oni tu zbog darovitih učenica i učenika.

Dragi naši uredi, agencije, organizatori i ostali, probudite sve one koji spavaju u vašem krilu i fućka im se za nas! Recite im da zimski san ostave medvjedićima, i neka otvore okice: sunce nakon svakog sutona opet jutrom izlazi!

Jeste li zaboravili?

ZBOG NAS STE TU!!! Zašto nam stvarate probleme, potaknite nas i pomozite.