Informatičke olimpijade prepoznate su na svim svjetskim top institucijama i uspjeh na takvom tipu natjecanja puno je bolji pokazatelj raznih sposobnosti, nego li uspjeh u školi. A upravo informatičari imaju najbolje međunarodne rezultate. Međutim, to im ništa ne vrijedi jer imaju probleme s neznanjem ‘dirigenata’ koji ne znaju sastaviti ni ljestvice poretka po pravilniku, a druge strane preko noći mijenjaju upute za sva natjecanja te najprije onemogućavaju darovite učenike nižih razreda da u njima sudjeluju, a potom zabranjuju da se u sustav natjecanja unose istiniti podaci o stvarnim mentorima, propisujući da mentor mora imati radnu knjižicu u školi ili učeničkom domu.
Posebna uloga namijenjena je ravnateljima škola, koji bi prema našim ‘agentima’ morali biti partijski komesari koji bi u ime ‘aZOO ormara’ morali uokolo naređivati tko će kome biti mentor te ih sveudilj i imenovati.
Najprije promotrimo članak 1.4. Uputa.
Njegova je bit da je definicija mentora da je to ‘osoba’ koja je učenika pripremila za natjecanje. Ta osoba može biti muško, žensko, nastavnik, učiteljica, stručni voditelj, Kinez, Žužić, Pavuna, roditelj, učenik sam sebi. Naglasak u članku je na dvije stvari: a) ‘u pravilu’ i b) ‘koji/a ga je pripremao/la za natjecanje ili smotru’.
Pogledajmo članak:
1.4. Jednog ili više učenika/ca na natjecanju ili smotri u pravilu prati mentor/ica (učitelj/ica, nastavnik/ica ili stručni/a voditelj/ica) koji/a ga je pripremao/la za natjecanje ili smotru.
I to je sasvim korektna odredba, osim što iza riječi ‘mentor/ica’ treba dodati ‘menore/ice’, kako bi se naglasila mogućnot da se može evidentirati više osoba.
Jasno je svima osim ‘ormaru’ da iz ove definicije ne proizlazi nikakva isključivost. To se i vidi iz sadržaja donjeg članka, a prije ‘demokratskih promjena’ koje su ispale iz ormara.
Pogledajmo članak prije ‘demokratskih promjena’:
1.15. Ravnatelj škole imenuje mentora koji ima stručna znanja za pripremu učenika. U pravilu to je radnik škole koji izvodi redovnu nastavu, izbornu nastavu i izvannastavne aktivnosti. Ako takvog radnika škola nema ili je maksimalno zadužen redovitom nastavom, ravnatelj škole može imenovati vanjskog suradnika koji ima stručna znanja iz odgovarajućeg područja.
U ovom članku je neprirodan samo glagol ‘imenuje ili imenovati’ jer bi umjesto njega moralo pisati ‘potvrđuje i evidentira ili potvrditi i evidentirati’. Uz to ima i isti singular umjesto plurala kod riječi ‘mentora’, trebalo bi pisati ‘mentora/e’ tako da se podrazumijeva mogućnost evedentiranja više osoba. Zašto ne evidentirati sve osobe koje stvarno potiču darovitost, u ovom slučaju kao istinski mentori? Vidljivo je da u točki 1.15. malo razrađen članak 1.4., i da nema isključivosti koje su na mig ravnatelja Agencije u Upute odjednom ubačene 4.12.
No što se dogodilo s člankom 1.15. nakon što je ‘demokratskom promjenom’ ispao kao kostur iz info ormara?
Pogledajmo izmijenjeni članak nakon ‘demokratskih promjena’:
1.15. Ravnatelj škole imenuje mentora koji ima stručna znanja za pripremu učenika. Mentor učeniku natjecatelju može biti isključivo odgojno-obrazovni radnik (učitelj, nastavnik ili stručni suradnik) zaposlen u školskoj ustanovi (osnovnoj školi, srednjoj školi ili učeničkom domu).
Pojavila se riječ ‘isključivo’ čime je članak 1.15 poništio smisao članka 1.4., umjesto da ga samo malo razradi, kao što je bio slučaj svih prethodnih godina. Mentor može biti i stručni suradnik zaposlen u školskoj ustanovi, a takvih suradnika sa specijalističkim programerskim znanjima i vještinama nema u Zakonu o odgoju i obrazovanju. Proizlazi da mentor može biti knjižničar, pedagog i slično. Pogledajmo članak 100, stavak (4) Zakona:
(4) Stručni suradnici u školskoj ustanovi su: pedagog, psiholog, knjižničar, stručnjak edukacijsko rehabilitacijskog profila.
Dakle, o čemu je riječ? O nesposobnosti, ili možda i o petljaniji i muteži?
Idemo sada malo razmišljati zdravim razumom obična čovjeka, obrazovnjaka, kulturnjaka, sportaša, novinara ili učenika i roditelja.
Tko sudjeluje u procesu mentoriranja? Ravnatelj, ministar, ‘agenti’ ili samo učenik i mentor(i).
Tko je jedina osoba koja nepobitno znade tko joj je mentor?
UČENIK! ( I njegov roditelj-skrbnik.)
Tko je osoba koja mora znati tko je učenik s kojim radi, priprema ga za natjecanja i mentorira?
MENTOR!
Ako učenik ‘Pero’ kaže da mu je menor osoba ‘Ždero’, i ako zatim osoba ‘Ždero’ izjavi da je za natjecanje pripremila učenika koji se zove ‘Pero’, je li jednoznačno utrvđeno tko je učenika pripremao za natjecanje?
JEST !
I šta onda, odnosno koga, treba ravnatelj ‘imenovati’?
Ništa i nikoga, on mora samo potvrditi i evidentirati točan podatak!
Međutim, što ako osoba ‘MABA’ napiše da je za natjecanja spremila učenika koji se zove ‘ŽABA’, a učenik ‘ŽABA’ kaže da s njim ni minute nije radila ‘MABA’, što sad? U takvom slučaju bi ravnatelj najprije morao pozvati na red školskog informatičara i reći mu: što to radiš, dužan si mi osigurati istinite podatke o tome tko je mentor ‘ŽABI’! A zatim bi morao zatražiti roditelje da potpišu Izjavu o tome tko je uistinu njihovo dijete pripremio za natjecanje.
I nakon svega toga onda lijepo taj istinit podatak ‘potvrditi i evidentirati’.
Jasno, ako školski informatičar svoj posao obavlja kako valja, onda neće ni nastajati sporne situacije.
A što s Državnim povjerenstvom za informatička natjecanja i s onima koji su ovakve modificirane Upute uz znanje ravnatelja aZOO i suglasnost Ministra stavili na web stranicu Agencije 4.12.2012.?
Objavimo njihova imena, oni su nametnuli odredbe kojima nas sve zajedno vuku nazad!
Te odredbe mogu poslužiti isključivo za utaju stvarnih osoba koje su učenike pripremile za natjecanja. A ne ni za kakvo dobro!
I ne samo to, te iste osobe su u prethodnim godinama djeci oduzimale Oskare znanja i utajile Vladi RH točne podatke o državnim pobjednicima, dakle utajile su identitet izvanserijski darovitih najmlađih učenika u povijesti RH.
Navedene promjene i postupci ne samo da su protuprirodne i suprot Ustava RH, nego se i rugaju međunarodnim normama.
Kakva bi uloga ravnatelja prirodno bi morala biti? Što ravnatelj ne bi smio?
Ravnatelji osnovnih škola ne smiju imenovati (određivati) mentore.
Nitko ta prava ne može putem ‘kvazi uputa’ oduzeti darovitom učeniku ni roditelju.
Što bi ravnatelj morao?
Ravnatelj bi morao osigurati obrazovnoj zajednici UNOS TOČNOG I ISTINITOG PODATKA u sustav natjecanja, te po potrebi provjeravati jesu li podaci o mentorima koje je dostavio školski informatičar točni i istiniti.
On je dakle, nakon školskog informatičara prva karika u provjeri koja skrbi da svi podaci moraju odgovarti stvarnom radu i zaslugama, sukladno odgovarajućem zakonu.
On je taj koji mora narediti školskom informatičaru da pazi kako bi svi prikupljeni podaci bili točni.
A ne osobno naređivati i određivati (izabirati i imenovati) osobu koja će biti upisana kao mentor.
TKO IMENUJE MENTORA?
Mentora imenuje isključivo učenik u dogovoru s roditeljem, a ako željeni mentor ne može prihvatiti mentorstvo onda treba prema odabiru učenika eviedentirati drugonavedenog ili odabrati i potvrditi zamjenskog.
Pogledamo li kako su to godinama rješavali oni najbolji, vidjet ćemo da ima odličnih primjera, još iz 2005. Neki su tada uveli Natjecateljski list u kojem su postojala polja za upis predmetnog nastavnika, zatim osobe koja je učenika prijavila za natjecanje i zasebno polja za unos mentora gdje su se mogla unijeti minimalno dva mentora. Vidjet ćemo i da su se radile provjere upisanih podataka prije sedam osam godina. Nažalost, vidljivo je da je bilo i slučajeva kada je za mentora sama sebe upisivala osoba koja nije ni minute radila s učenikom. Slučajeva, kada su roditelji nakon takvih poteza, morali svojim potpisanim izjavama prokazali ‘obmanicu’ i onda imenovali istinskog mentora, što je i prirodno.
U središtu natjecanja uvijek mora biti učenik i njegova obitelj, oni su ti zbog kojih mi svi postojimo.
Mi njih opslužujemo, i slušamo njihov glas.
Mi smo zbog njih tu, a ne oni zbog nas.
Organizator niti jednog natjecanja nema pravi IMENOVATI odnosno određivati mentore, to pravo pripada natjecatelju!
A zašto poneki ravnatelj šutke provodi ‘čudne stvari’, sam Bog će znati. Na sreću za učenike, u devedesetpostotnoj većini su oni oprezni i korektni ravnatelji koji zaobilaze te neprirodne odredbe, jer ne žele ići protiv svoje savjesti ni svojih učenika.
Oni itekako razumiju da nemaju pravo nikom uskraćivati slobodu izbora, ali ih nitko ništa ne pita. Nadamo se da neće biti razriješeni putem medija, ako stanu na stranu obrane učeničkih i roditeljskih prava. A oni rijetki, koji će se usuditi da mentore imenuju ili promjene bez dogovora i pristanka roditelja – oni će se sami staviti na stup srama, i otići. Njima je ravnateljevanje ionako samo usputni posao (glavni posao je preskakivanje u pobjednički politički tabor).
Bilo je i slučajeva kad su neki školski informatičari većih škola ili inzistirali kod ravnatelja ili prenosili učenicima navodne preporuke ravnatelja da se za mentora upišu isključivo predmetni nastavnici. I činili veliki obrazovni prijestup: utaju istinitih podataka i identiteta zaslužnih ljudi koji su učili darovite. Nažalost.
Ima primjera da su daroviti stariji učenici i bivši natjecatelji godinama mentorirali svoje nasljednike, a nagrade, pa i financijske dobijali su profesori.
Nije li to utaja?
Je li to za STUP SRAMA?
Ili za bodove i promaknuća koje su potom dobivali od našeg ORMARA s kosturima?
Vlasti se mijenjaju, a ormar s kostima je konstanta, negativna.
Opametimo se.
Hrvatsku naprijed može povući samo istina.
Poput one o Domovinskom ratu.
