Mnogi su zaboravili davnu 2006. godinu i državno natjecanje u Crikvenici. Nakon prvog dana natjecanja u programskom jeziku Logo izvješeni su rezultati. Peti razredi, prva Glorija Volearević, mentor Mihaela Piskač, četvrto mjesto Ena Oster, mentor Mihaela Piskač, zatim šesti razredi, pobjednica Antea Hadviger, mentor Mihaela Piskač, drugi Matija Folnović, mentor Mihaela Piskač, pa onda sedmi razredi, drugi Karlo Dumbović, mentor Mihaela Piskač, osmi razredi drugi je bio Frane Kurtović, koji je isto tako učio od Mihaele Piskač.

No drugo jutro su skinuti rezultati, a umjesto prezimena Piskač osvanulo je neko čudno ime ‘–‘.  http://www.hsin.hr/dmih06/rezultati.php?kategorija=logo

Tog drugog dana započelo je natjecanje u BASIC/Pascalu za osnovne škole. Otpočela je evaluacija, a profesorica Markučič priopćila je najboljoj mentorici da ne smije sa svojim učenicima prisustvovati evaluaciji, već da će to za sve zagrepčane uraditi prof. Vidanović. J Rezultati drugog dana bili su slični, jedino je pokraj imena istih učenika odmah osvanulo neko čudno skraćeno ime i prezime, već prije spomenuta CRTICA ‘–‘.

http://www.hsin.hr/dmih06/rezultati.php?kategorija=basic_pascal . Zanimljivo je i ono što se zbivalo ranije.

Prije odlaska na državno natjecanje Magdalena Babić iz Vrbana ‘naredila’ je da se učeniku te škole Karlu Dumboviću ne izda učenička knjižica i da neće dobiti slobodne dane ukoliko mu mentor ne bude netko iz škole, tj. ona osobno. Održavani su sastanci na kojima se roditelje uvjeravalo  da samo škola može odrediti tko je mentor i da to ne mogu biti osobe koje nisu zaposlene u školi. No intervencijom uprave, Karlo, koji nije ni  pohađao izborni predmet informatike, ipak je dobio učeničku knjižicu i otputovao u Crikvenicu. S druge strane, tadašnja savjetnica za informatiku u Zavodu za školstvo, zatražila je od osnovne škole Matije Gupca da dostavi podatak o tome tko je mentor za područje informatike, i dobila pismeni odgovor: „mentor savjetnik za područje informatike je Josip Leljak, prof.“ Uzela je taj papir, i o državnom trošku proizvela kaos i ‘crtice’ na državnom natjecanju u Crikvenici, koje evo, traju do danas. Nije pomogla ni brzojavka prof. Leljaka koji je napisao da nikada u životu nije podučavao niti jednog učenika u programiranju i zatražio da se njegovo ime ne koristi kao ime mentora uz učenice iz te škole. Nisu pomogli ni službeni podaci koji dan danas stoje u izvješću o obavljenom županijskom natjecanju, link.

http://www.hsin.hr/zup06/rezultati/logo_jun.html       http://www.hsin.hr/zup06/rezultati/logo_sen.html        http://www.hsin.hr/zup06/rezultati/bas_pas_jun.html

Te godine nije omogućeno ni da učenik srednjoškolac Relja Medić bude evidentiran kao mentor učeniku Ivici Kičiću u Logu.

Nakon nekoliko godina na problem se ponovo podsjetilo ‘odgovorne’, no odgovor je bio najkraće rečeno u stilu ‘to vas se ne tiče’. O navedenom problemu koji od strane državnog povjerenstva nije riješen šest godina, ponovno je izviješteno resorno ministrastvo!

Čemu služe tajnici i državno povjerenstvo, ako se neće baviti bitnim stvarima. Kako do da državnim povjerenstvima nije stalo da se za najboljeg mentora izabere stvarno najbolji mentor. Uredništvo portala razumije da je to priznanje, bez iskrene pomoći Chuck Norrisa, teško uručiti jednoj CRTICI.

Ipak, svi barem znamo tko je ta famozna crtičica ‘-‘.

Potrudili smo se i o tome pronašli neke vrlo stare materijale. http://web.zrs.hr/dmih.php?id=877

Prije pet godina uvedena su obvezna školska natjecanja iz informatike. Bilo je to vrijeme kada možda nikom nije ni padalo na pamet da postavi pitanje ‘što zapravo država ima s tim’ je li u nekoj osnovnoj ili srednjoj školi natjecanje u programiranju potrebno, ili ne, i iz kojih razloga.

Na prvi pogled se može učiniti, pa ujednačit ćemo kriterije pozivanja. Tko će ih ujednačiti, zbog čega i u čije ime?

Trebaju li politiku rada s darovitima u jednoj županiji voditi županijske uprave, škole i strukovne udruge, ako ih ima, ili netko drugi umjesto njih?

Čemu desetinama i desetinama škola sa samo jednim natjecateljem naređivati da moraju organizirati školsko natjecanje? Koliko županija ima samo nekoliko škola koje sudjeluju u natjecanju, a koliko ih se uopće ne natječe?

Nije li bilo prirodnije propisati da se, u slučaju prevelikog broja natjecatelja, na području svake županije mogu po potrebi organizirati izlučna natjecanja, da ih svaka županija može napraviti na svoj način i u skladu sa svojim potrebama, a sve s ciiljem kako bi se dobio željeni broj natjecatelja na razini županije. Nije li logičnije i državi jeftinije da svaka županija odnosno Grad Zagreb sami odluče hoće li, i na koji način izlučivati svoje natjecatelje za županijsko natjecanje? Samo ime školsko natjecanje govori da je riječ o natjecanju koje je ipak samo školsko i interne naravi, pa je li mu onda nepotrebno pridjeljivati nacionalno obilježje i obveznost uz dodatni trošak državi? Kada počinje granica na kojoj, gledano s razine države, svi moraju nužno imati jednake uvjete i biti potpuno usporedivi? Koja bi bila korist za državu kad bi županije u ovom natjecanju izgubile svoju samostalnosti u politici poticanja darovitih? Je li na štedljivoj i logičnoj državi da postavlja stvari tako da propiše pametne i jeftine mogućnosti, a obvezu samo tamo gdje je to ustinu neizbježno? Najveći dio pokazatelja govori nam da je školsko natjecanje u informatici jedan veliki upitnik, a vrlo vjerojatno čak i nepotreban trošak.

U svakom slučaju ni okvirna analiza ne može škoditi.

Za one koji ne znaju napominjemo da su zadaci izrazito i preko svake razumne granice lagani. A pogledajmo neke rezultate:

1. od 1279 natjecatelja u Logu ima 180 onih s nula ‘0’ bodova, a jedna čeetvrtina ima manje od 20% bodova, ili samo kod sedmaša: 55 nula od 244, odnosno 164 natjecatelja s manje od 20% od 244 ;
2. unatoč ‘smiješno’ laganim zadacima tek 50% natjecatelja ima više od 50% bodova
3. oni najbolji redom imaju svi po 100% bodova, a ‘školsko’ natjecanje koje traje dva sata zgotove za 10 do 15 minuta, a rekorderi za pet ili šest minuta.

Isto je i u drugim natjecanjima, jedna petina nula i više od jedne trećine natjecatelja s manje od 20% bodova.

ŠKOLSKO NATJECANJE U PROGRANIRANJU – Analiza rezultata Logo

U kategoriji iz programiranja Algoritmi – BASIC/C/Pascal za osnovce, bilo je potrebno više od 450 članova školskih povjerenstva, a 333 od ukupno 830 natjecatelja ‘osvojilo’ je nula bodova.

ŠKOLSKO NATJECANJE U PROGRANIRANJU Analiza rezultata Basic C C++ Pascal 2011

NEĆU NAPISATI ZADAĆU IZ HRVATSKOG JER IMAM SLOBODAN DAN ZBOG ŠKOLSKOG NATJECANJA IZ INFRMATIKE

No glavna stvar je slijedeća. Prenosimo razgovor dva šestaša: „Jesi li napisao zadaću iz hrvatskog?“ –Nisam. „I što ćeš sad?? –Ništa, imam slobodan dan, prijavio sam se na natjecanje iz informatike. “Pa ti ne znaš programirati, osvojit ćeš nulu!” -Nije važno, ne da mi se pisati zadaću.

TROČLANA POVJERENSTVA ZA JEDNOG NATJECATELJA

Poznata je i stvar da u školskim natjecanjima ima mnogo škola s jednim, dva ili nekoliko natjecatelja u programiranju. A propozicije predviđaju tročlana školska povjerenstva za jednog, tri ili deset natjecatelja. I što se događa kada natjecatelj X.Y. ne može u svojoj školi obaviti natjecanje u C++ i Logu jer se nitko ne bavi programiranjem, što i nije obveza, ili poznaje npr. samo BASIC. Tada učeniku kažu „ti se možeš natjecati u BASIC-u, to jedino imamo“, ili „nađi školu u kojoj ćeš se natjecati“! No učenik želi C++, a naučio ga je u svojoj udruzi. I što sada? Umjesto da se u takvim situacijama strukovne udruge uređeno koriste kao korektivni faktor, njima se pokušavalo zabraniti sudjelovanje u natjecanjima. Čak se stvarala klima te se i na roditelje pokušavalo utjecati da djeca ne smiju školsko natjecanje obaviti u prostorijama udruge! A potencijal udruga može biti 20, pa čak i 50 natjecatelja zavisno od opremljenosti. Znači, udruge mogu uskakati s lakoćom, i ne samo uskakati i biti korektivni faktor, nego u cijelosti odgovorno odraditi posao za svoju županiju.

Udruge koje u biti stvaraju nacionalni programerski pokret su tako elegantno zaobiđene, a cijela obitelj tehničke kulture se obezvređuje.

Vrhunac “gluposti” nastaje kada je odgovorna osoba za natjecanje (koja se mora imenovati pute aplikacije INFOKUP) pedagog ili bilo tko drugi koji se uopće ne bavi programiranjem. Forma je zadovoljena, “odgovorna osoba” koja se nikada nije bavila programiranjem, upisana je u evidenciju, a učeniku nema tko u školi vrednovati rješenje – učenički program (kod) pa roditelji moraju intervenirati. I šta sad? Pored silne administracije koju je nametnula AZOO/MZOS kako bi se prema van vidjelo da i programerska natjecanja vode obrazovanjaci, rješenja ispravljaju sami učenici ili netko “izvana”, npr. iz državnog povjerenstva.

Lažni sjaj još nikom nije donio stvarnu kvalitetu.

Pogledajmo daljnje poražavajuće podatke o školskih natjecanjima s analizom i zastupljenosti škola i broja natjecatelja po školama:

Basic / C C++ / Pascal 2011 – Broj natjecatelja po školama

Godine prolaze.

Logo 2011 – Broj natjecatelja po školama

No čelnici tehničke kulture šute, ništa ne poduzimaju i opstaju godinama. I mirno idu dalje “ruku pod ruku” s ravnateljem AZOO.

Dobro je poznata činjenica da su upravo udruge stvarale natjecateljsku informatiku u Hrvata, uključujući i županijska i državna natjecanja u školskom sustavu Republike Hrvatske. Međutim, u pripremama za informatička natjecanja u zadnje dvije godine udruge informatičara, sudionice mnogih natjecanja, prestale su dobivati službene obavijesti o načinu prijavljivanja i sudjelovanju u natjecanju, a u Propozicijama o natjecanju je iz formulacije škole/udruge, izbačena riječ udruge. Povrh toga je naglašeno da se natjecati mogu samo redoviti učenici škola.

Mnogi su htjeli znati odgovor na slijedeća pitanja: je li udrugama zabranjeno natjecanje, odnosno, ako se udruge smiju natjecati, zašto u Pravilniku ne piše škole/udruge, te zašto odgovorne osobe nisu o natjecanju obavještavale sve subjekte koje skrbe o poticanju darovitosti na ovom području?

Željki Knezović – Smiju li se udruge natjecati u školskoj godini 2010.-2011. 1 dio

Željki Knezović – Smiju li se udruge natjecati u školskoj godini 2010.-2011. 2 dio

Smiju li se udruge natjecati 2012 ODGOVOR Tajnice Županijskog povjerenstva

S obzirom da odgovor nisu dobili u eksplicitnom obliku, a poznata je činjenica da samo u školskim natjecanjima koja su uvedena prije tri godine, sudjeluje vrlo veliki broj škola sa samo jednim natjecateljem, pitanje je zašto se uopće pokušalo izbacivati udruge kada očito mogu pomoći jeftinijoj provedbi:natjecanja, i kada mogu biti prirodni korektivni faktor u situacijama kada daroviti učenik ‘ostane u zraku’.

Je li imalo smisla?

– nastavit će se –