Časopis “Moje dijete” objavio je u svibnju 2013. iznimno zanimljiv i kvalitetan članak o darovitim učeniku Ivanu Jambrešiću iz Zagreba.
Ivan je još kao učenik trećeg razreda uspio na prednatjecanjima iz programiranja biti bolji od 400 svojih starijih kolega i izboriti se za sudjelovanje na državnom natjecanju kao jedan od osmorice pozvanih.
Naime, u cilju poštivanja najboljeg interesa djeteta pravilnik za informatička natjecanja omogućavao je da u natjecanjima iz programiranja mogu sudjelovati učenici ‘do 5. razreda’, odnosno ranijih godina ‘do 6. razreda. To je značilo da je skupina najmlađih natjecatelja uvijek bila otvorena te da su u natjecanje mogli pristupati i učenici razredne nastave, ukoliko su zajedno sa svojim učiteljima, roditeljima i voditeljima osjetili da imaju kompetitivne sposobnosti. Ako ih je to veselilo i ako su mislili da imaju šta pokazati, i ako su bili redoviti učenici škole, mogli su se prijaviti i rješavati iste zadatke sa svojim starijm kolegama.
I imali su uvijek priliku da se pokažu, da budu među najboljih osam do 5. razreda (ili ranijih godina među najboljih petnaest do 6. razreda) na jedinstvenoj listi za pozivanje, i da se tako izbore za prolaz na državno natjecanje.
Upravo to je uspjelo Ivanu Jambrešiću 2012. te je tako naslijedio Matiju Marić iz Sl. Broda kojem je to uspjelo osam godina ranije kada je proglašen državnim pobjednikom za treće razrede.
Nažalost, Agencija za odgoj i obrazovanje pokazala se nespremnom, nesmotrenom, neiskrenom i nesretnom za Ivana koji nije upisan u državne pobjednike jer ravnatelj Agencije nije razumio ni poštovao pravilnik o natjecanju.
Umjesto da naredi da se ljestvice poretka ispravi jer se na jednoj ljestvici smiju nalaziti samo učenici jednog razreda (poredak ‘po razredima’), njega za to nije bila briga.
Odlučio je prikriti pogreške odraslih, a Ivanu je naknadno u lipnju podijelio tzv. novouvedeno priznanje za učenike razredne nastave, da bi ga zatim, u prosincu te iste godine degradirao i “šutnuo” iz natjecanja dok ne upiše peti razred.
Pogledajte što je o tome za MOJE DIJETE izjavila Ivanova majka u svibnju 2013.:
Već i prošle godine to je bilo pomalo čudno.
Ljestvice poretka uvijek su se radile po razredima jer je tako pisalo u pravilniku, a prošle su godine svi niži razredi stavljeni na zajedničku ljestvicu, što znači da se i na prvašića i na polaznika petog razreda gledalo kao da su isti razred.
Ivan je, prema pravilniku koji je vrijedio od 1999. godine, bio najbolji medu polaznicima trećeg razreda, ali je, s obzirom na to da su se na istoj ljestvici našli i viši razredi, u ukupnom poretku netočno zapisan kao šesti.
Na taj je način, a nismo usamljeni u tom mišljenju, nezasluženo ostao bez priznanja za prvo mjesto. Umjesto toga pripalo mu je tek tzv. novouvedeno priznanje za postignuti uspjeh za učenike razredne nastave... (Istu je nepravdu doživio i njegov godinu mladi kolega, talentirani Dorijan Lendvaj iz Popovače, op.a.)
Ivan ove godine nije mogao sudjelovati na državnom natjecanju i na neki mu je način uskraćeno pravo da pokaže koliko zna i umije, a ono novouvedeno priznanje pokazalo se neiskrenim. Ivan je srećom četvrti razred i već će sljedeće godine moći na državno prvenstvo, ali što je s drugom nadarenom djecom koja pohađaju niže razrede?
Zar oni moraju čekati godinama da bi dobili priliku pokazati koliko znaju i umiju, da bi im se odalo zasluženo priznanje za njihovu darovitost? Iako su svi oni ponosni na svoje uspjehe, na osvojene medalje i nagrade, ovdje je riječ i o druženju, suradnji, zajedničkim ljetovanjima i sličnom.
Što se tiče Ivana, imam osjećaj da kod njega nema nikakve razlike. Potpuno mu je svejedno rješava Ii zadatke kod kuće, u školi ili na natjecanju.
Sve je to za njega igra koju voli i u kojoj uživa. Uz pripreme za natjecanja, Ivan redovito pohađa radionice i na natjecanje ide sa znanjem i vještinama koje je tamo usvojio.
Njegovo logičko zaključivanje tu mu dosta pomaže, kao i to što puno stvari usvoji već na satu. Nemamo. Jednostavno, vrijeme će pokazati u kojem će se smjeru dalje razvijati njegov talent. Najvažnije je da bude sretan. Na kraju krajeva, to mora biti njegova odluka.
Ponekad mu znamo reći: “Ivane, natjecanje je, daj malo ponovi, provjeri…” A on sasvim ležerno odgovori: “Već jesam”, ili tako nešto. Ponekad ispadne da to više zabrinjava nas nego njega. Naposljetku, Ivan se zbog uspjeha na natjecanjima nije umislio niti je promijenio ponašanje. Što se toga tiče, potpuno je cool..Da, istina je. To smo napomenuli učiteljicama još na početku. U školi imaju organiziranu dodatnu nastavu iz matematike, koju pohađa i Ivan, ali to je svega jedan školski sat tjedno. Ivan je inače nešto povučeniji i suzdržaniji, ali na dodatnoj nastavi iz matematike, kako nam je prepričala njegova učiteljica, sasvim je drugo dijete. “Neda se ugasiti, ja na satu gotovo da i nisam potrebna, on objašnjava, prepričava, rješava zadatke”, rekla nam je jednom zgodom. Kad je krenuo u četvrti razred, u školi je osnovana još jedna grupa darovitih klinaca. Sastaju se jednom u dva tjedna i tada u dva školska sata obraduju raznorazne teme i rješavaju zadatke. Idu mu i drugi predmeti, ne samo matematika. Ivan je općenito bistar i tek je mali problem nastao sad, u četvrtom razredu, kada se pojavilo gradivo koje treba naučiti. Godine, povijesni događaji, kraljevi i slične stvari. Dosad toga nije bilo, pa Ivan zapravo nije imao potrebu učiti na taj način, sve dosad upijao je i učio zahvaljujući svojoj bistrini i darovitosti. Ponekad mu je bilo teško prihvatiti taj njemu nepoznati model, ali i to smo brzo prevladali.