Žele li neki odgovorni pojedinci u školstvu stvoriti uvjete za ‘legalnu otimačinu’ tuđeg rada? Ili su samo nespretni i ne razumiju sve posljedice svojih štetnih odluka? Znaju li najodgovorniji da se godinama događalo da se za mentore pod obavezno moraju prijaviti predmetni profesori, a da su stvarni pregaoci ostajali skriveni i neevidentirani? Jedni su radili a drugi primali nagrade za ono što nisu zaslužili, za što čak nisu ni prstom maknuli. Neki su uspjeli dobijati bodove za napredovanje pokazujući fotografije iz kojih se vidi da su s djecom bili na državnim natjecanjima iako s njima nisu radili, neki su se lažno prijavljivali mentorima, a roditelji su to uporno pobijali, a nekima je čak uspjelo da budu izabrani za najbolje mentore, a da nisu ni malo radili s učenicima. Bilo je situacija kada su se na okruglim stolovima iznosile neistine o onima koji su zaista ginuli za učenike, a šutljiva većina je to sve samo nijemo promatrala. Sada svi oni očekuju nagradu za nemoral i šutnju – promaknuća od strane AZOO. I uporno još uvijek šute da ih veliki ravnatelj AZOO ne čuje što misle. Da se ne zamjere gospodinu Vinku Filipoviću, čelnom čovjeku ustanove u kojoj su nikle dosad neviđene bedastoće u području informatičkih natjecanja, a čini se i šire. S druge strane, oni zaista najbolji, s izvanserijskim rezultatima nisu bili proglašeni najboljim mentorima. Pritisak ‘snaga destrukcije’ bio je prejak.
Stoga Hrvatska država još uvijek nema pravo na istinite podatke o svim svojim zaslužnim pojedincima i najboljim informatičkim natjecateljima.
Dobri ljudi, probudite se! Pogledajmo pismo jednog vrijednog istinskog mentora objavljeno na jučer na forumu državnog natjecanja. Ovo pismo i odgovor zajedno s mišljenjem jednog mladog mentora iz Karlovca nalazilo se na slijedećem linku:
https://forum.infokup.hr/
Primjer je i učenik kojem sam prošle godine bio mentor, još uvijek državni prvak…
Da li taj učenik mora sada imati bezimenog mentora?
A, ako pak to bude netko treći, koga on nije odabrao već mu je nametnuti, kako će primiti nagradu za mentorstvo, za rad? Kako to pedagoški pojasniti.
Ujedno, zar je moguće da nekome uopće može biti problem staviti bilo koga na popis, pa čak i više mentora? Zajedno škole, udruge, klubove, a da dijete dobije najbolje uvjete… Sve one koji su dijete pripremale za natjecanje. Pa nek djete dobije što više…
Ili je opravdanje isključivost i put koji za dijete nije najbolji izbor?
Svakako, siguran sam da će i “nametnutome” mentoru biti nelagodno. No, kako to objasniti tim malenim genijalcima?
No, u ovome društvu dešava se da ono loše pobjeđuje dobro.
Osmjeh je to koji nije konačan, jer na kraju ipak svima nama ostaje gorak okus u ustima. A opet, djete, koje je prvo među prvima i zbog kojeg smo svi ovdje, pa i na ovome forumu, nitko ništa ne pita.
Bez djece ne bi bilo škola, ne bi bilo učitelja, profesora… Da , ne bi bilo budućnosti…Pozdrav svima, a djeci želim što više uspjeha u radu te “snage” da potaknu PROMJENE!
Mentoru je odgovorio otac jednog od natjecatelja, koji je suočen s istim problemom:
Pozdrav svima,
ja sam otac djeteta koji će u ponedjeljak 21/01 morati imati “fantomskog” mentora budući da je član udruge MIS koja djeluje izvan mjesne škole kao općinska udruga… zamislite da je Ivici Kosteliću mentor/trener ministar obrazovanja Jovanović…smiješno i tragično zar ne?
Zašto je tome tako?
Zar opet imamo na djelu sustav koje je sam sebi svrha, kako je to nažalost u HR česta pojava, zar opet nikome u odgojno -obrazovnom sustavu nisu bitna djeca…
Nažalost odgovor na ova pitanja se nazire iz same činjenice da djeca neće imati adekvatnog mentora, te da se preko njihovih dječjih leđa lome interesi velikih školskih profesora i političara koji ovima to omogućuju.
Ta djeca koje se bave informatikom i u slobodno vrijeme ( tako je i sa svim ostalim izvan nastavnim aktivnostima), zamislite ima u HR i takvih, bi po svemu što nam govore “potplaćeni” profesori, ministri i političari trebala biti zalog za sigurnu i prosperitetnu budućnost naše drage nam države…ukoliko pojedinac grupa ili udruga rade po diktatu onih koji misle da su Bogom dani da su naši “spasitelji” i da znaju najbolji put to se ne bi dešavalo… no problem je u tome što onda nitko nikad ne bi bio superioran!
A čim bilo koji pojedinac ili grupa iskoće iznad potrebno je to sasjeći…bravo! Oduvijek smo kao društvo imali problema pronaći, podržati i usmjeriti talente, a nemamo ih baš na bacanje…mali smo narod.
No ja sam kao otac i kao član naše male (a zamislite redovno smo na državnim natjecanjima) ali vrlo jake, moćne udruge (tu mislim na superiornost i na vjeru u pravdu) uvjeren da će svaki loš sustav pasti, a možda padne i prije ukoliko podržimo svi zajedno stav da dijete može i mora slobodno birati svog mentora…Hvala!
Draga djeco puno sreće na predstojećim natjecanjima!
Otac S.C.
Podsjećamo čitatelje da je na ove probleme prije sedam godina ukazivano s portala www.zrs.hr , a da je preteča našeg portala bila FB grupa ‘za pravo darovitih na natjecanje i slobodni izbor mentora’, osnovana prije tri i pol godine. Puno je vremena prošlo, nismo bilo dovoljno aktivni, svatko je sebično gledao samo sebe, a sada smo po prvi puta suočeni sa situacijom da su djeci, učenicima nižih razreda osnovnih škola, doslovno oduzeta prava na natjecanje.
Iza onih koji puno galame može ostati jedino galama i metež.